Breadcrumbs


Facebook profil


Facebook Image

Novi početnički tečaj


Upisi u tijeku za novu

POČETNIČKU GRUPU

 

Ljetni tečaj trbušnog plesa u Splitu


Više detalja na

TEČAJEVI


Članarina: 200 kn - broj mjesta je ograničen!


Prijave i info na broj: 095/871-57-67


Istaknuti video


Bookmark and Share

Stilovi i podstilovi Trbušnog plesa

 

 

1. EGIPATSKI STIL

 

Iako se danas pleše moderni egipatski stil (raqs sharki) koji je nastao u prvoj polovici 20.-og stoljeća i često ga ne razlikuju od turskog, egipatski stil je potpuno drugačiji od turskog. Egipatske plesačice plešu opuštenije, imaju naglašenije pokrete kukovima, a ruke izvode mekane pokrete uz tijelo uokvirujući žensku figuru. Ono što ovaj stil čini još gracioznijim su elementi baleta. Egipćani smatraju da plesačica postaje sve bolja kroz godine iskustva tako da je njihova plesna karijera u punom sjaju u 30. ili 40. godini života. Najviše se cijene emocije koje prenosi na publiku, a nešto manje sama tehnika izvedbe. Ples na podu je zabranjen jer se smatra da aludira na seksualni čin. Egipatske stilove dijelimo na:

 

a) Raqs Sharki je stil koji ima mnogo varijacija, svaka plesačica ga prilagođava sebi, mijenja se od države do države u kojoj se izvodi ali njegovu žar i gracioznost  je lako prepoznati. Danas imamo prilike vidjeti moderni raqs sharki koji je inačica plesa iz „Zlatnog doba egipatske filmografije i glazbe“ tj vrijeme plesačica koje su sagradile temelje ove plesne forme kao što su Samia Gamal, Soraya Salem, Naima Akef...Moramo ga razlikovati od današnjeg, modernog raqs sharkija koji je nastao da zabavi zapadnjake a plesao se u noćnim klubovima (ne miješati sa današnjim erotičnim plesačicama u noćnim klubovima).

Raqs Sharki Raqs Sharki

Moderni Raqs sharki je prepun arabeski, slojevitih shimmy-ja, kretnje po prostoru su vrlo nježne što naglašava gracioznost plesačice i samog stila. U raqs sharkiju kojeg danas imamo prilike vidjeti, vrlo očit je utjecaj baleta. Vrlo važno je plesati sa emocijama, komplicirane tehničke izvedbe padaju u sjenu ako plesačica zna „opisati glazbu svojim tijelom“.


b) Saidi je folklorni ples sa štapom koji se razvio na području Gornjeg Egipta (između Gize i Edfu-a). Pleše se sa jednim ili dva štapa od bambusa sa zavijenim vrhom s time da se štap drži na ravnom kraju. Naziv saidi je dobio jer se Gornji Egipat na arapskom kaže „Sa'id Misr“, a njegovi stanovnici govore Saidi arapskim dijalektom. Ples je energičan i živahan a pleše se u saidi ritmu. Postoje dvije vrste ovog plesa:

Tahtib Tahtib

Tahtib uglavnom izvode dva muškarca koja kroz ples prikazuju borbu. Ples ima borbene elemente zbog utjecaja vojnika koji su živjeli na tom području a koristili su bambusove štapove kao oružje.

 

 

 

 

Raqs Asaya Raqs Asaya

Raqs Asaya je ples koji izvode i žene i muškarci ali sadrži više elemenata plesa i zahtjevnije figure štapom. Izbačeni su elementi borbe čime je ples dobio na elegantnosti.

 

 




c) Baladi (beledi) je najstariji egipatski folklorni stil čiji je doslovni prijevod „država“ jer podrazumijeva prepričavanje priča iz njihove kulture i svakodnevnog života. Uglavnom ga žene plešu kod kuće ali naravno da se pleše i u grupama. Ruke su uglavnom uz tijelo i ne izvode velike figure, a većina pokreta dolazi iz kukova jer se trbuh i grudni koš slabo koriste. Kada se izvodi u javnosti, plesačica ne treba biti orijentirana na publiku već na sebe što znači da je namjenjen izričito njoj i ne zahtjeva pretjerano izražavanje emocija kao u raqs sharki-ju.

Baladi Baladi

Beledi obuhvaća fellahi, beledi i saidi ritmove. Tipična beledi izvedba uključuje taksim-spori improvizirani dio pjesme koji se obično izvodi na jednom instrumentu bez ritmičke podloge, iako se u zadnje vrijeme u pjesmama čuju bubnjevi u pozadini. Slijedi awwadi, odnosno "poziv i odgovor" segment, koji ima oštre akcente na "jedan-i", a instrumentalni "odgovor" preuzima ostala četiri-takta, slijedi snažan 4/4 beledi ritam koji naglašava 1. i 3. takt. Često čujemo varijaciju sa masmoudijem i saidijem. Ubrzava se tempo a beledi prelazi u 2/4 brzi fellahi ritam koji pri kraju izvedbe može a i ne mora prijeći u drum solo dio, a pjesma kao što i počinje, završava taksimom.


d) Fallahy je također folklorni ples koji govori o životu seljaka jer fallahin u prijevodu znači seljak. Nastao je u Srednjem Egiptu, na području Al Sharqeia, Behaira, Al Garbia i Al Monofiya.. što se odnosi na područje delte rijeke Nil, a takoder se pleše u Iraku i u još nekoliko država.

Fallahy Fallahy

Ovaj ples ima lagani i brzi ritam. U kombinaciji uvijek sudjeluje i pjevač, a sami pokreti često prate tekst pjesme. Pleše se u skupini, žene i muškarci kombinirano ili zasebno. Mogu se koristi košara, sjekira(ne kolristi se u plesu zbog moguće opasnosti ali smao daje predođbu tadašnjeg života kada je bila jedno od glavnih oruđa egipatskih seljaka), vrč (ženama je služio za donošenje vode) čak i štap, koji je veći od onoga koji se koristi u saidiju ali se njime ne vrti.


Urbani Shaabi Urbani Shaabi

Tradicionalni   Shaabi Tradicionalni Shaabi

Teatralni   Shaabi Teatralni Shaabi

e) Shaabi je relativno nov ples, nastao u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća na ulicama Kaira. Smatra se folklornim jer Shaab u prijevodu znači narod, pleše se na ulicama i proslavama a odnosi se na radničku klasu ljudi.
Postoji tradicionalni ples (seoski) , moderni (gradski,urbani shaabi) te Raqs shaabi koji je prilagođen izvedbama na pozornici i vrlo je teatralan. Tradicionalni se pleše uz tradicionalnu, etno glazbu na kojem se vidi velik utjecaj beledija, dok se moderni pleše uz novokomponiranu pop glazbu. Ples je vrlo veseo,živahan i razigran a poanta je kroz pjesmu prikazati stanje na ulicam ai u državi. Često se stvari poistovjećuju sa osobinama ili se kroz šalu opisuju političke situacije, a kroz pokrete pokušavaju opisati o čemu govore. Moguce je koristiti i rekvizite (košara,vrč,voće). Izrazito je važno u plesu pokazati živahni karakter ovog plesa.

 

 

 

 

 

f) Egipatski pop stil se popularizirao zadnjih 20-ak godina. Često se mješa sa Shaabijem ali razlike su više nego očite. Pop glazba ima mnogo lakšu tematiku od Shaabija. Pjesme uglavnom govore o ljubavi, baš kao i hrvatske i engleske pop pjesme i vrlo su živahne. Idealne su za vježbanje osnovnih pokreta u trbušnom plesu.

Egipatski pop Egipatski pop

Glazba je studijska i sadrži jako malo „živih“ tj pravih instrumenata, uglavnom su to elektronski bubnjevi, kao i svi ostali instrumenti. Egipatske pop izvođače možemo usporediti sa američkim kao što su Jennifer Lopez, Beyonce...samo što egipatski pjevaju na arapskom.

 

 

 

Faraonik Faraonik

g) Faraonik (ples faraona) Ovaj jako zanimljiv i teatralan stil nastao je u 20. stoljeću a prikazuje život faraona kroz ples na temelju starih zapisa i saznanja. Naglasak je na rukama koje izgledaju kao „izlomljena crta“, jer publika tu figuru rukama najbolje povezuje sa faraonima iako to nije pravilno jer faraoni na grobnicama nisu prikazivani kao takvi. Pleše se na modernu, „new age“ glazbu ali se preporuča potražiti glazbu sa instrumentima iz tog doba (harfa, lutnja, bubnjevi, činelice...), a omiljeni rekvizit u ovoj plesnoj formi su svjećice.


h) Melaya Leff Eskandaraneya je vrckavi, zavodljivi ples koji ne spada u folklor iako ga mnogi pokrešno svrstavaju. Osmislio ge je Mahmoud Reda inspiriran mladim djevojkama koje idu na aleksandrijsku tržnicu tj. u luku kako bi zavodile i flirtale sa ribarima koji sjede na zidiću i puše iz vodene lule. Melaya je veliki vuneni šal koji se za potrebe plesnih izvedbi radi od poliestera i sličnih laganih materijala na dnu ima plastične novčiće kako bi sam ples izgledao što veselije, ali mora biti crne boje. Djevojke su nosile usku kratku haljinicu živih boja a preko nje bi se omotale melayom-od glave do pete. Poanta plesa je pokazati kako su egipatske djevojke postale jako vješte sa Melayom koja bi im „slučajno“ skliznula i otkrila nogu, rame...

Melaya Leff Eskandaraneya Melaya Leff Eskandaraneya

Ovaj teatralan ples je vrlo razigran, a ako ga plesačica dobro predstavi publici može biti i smiješan. U izvedbi se često pridruži muškarac koji prestavlja ribara. Šal, tj melaya je rekvizit koji je sastavni dio kostima, a poneke plesačice žvaču žvaku i pušu balone za vrijeme izvedbe kako bi što vjerodostojnije prikazale Melayu leff.

 

 

 

2. TURSKI STIL

 

Turski stil Turski stil

Budući da su Turci trbušni ples preuzeli od drugih naroda, oni ga sami nazivaju „uvezenim plesom“. Turski stil je živahan, veseo i zahtjevan za plesati. Pokreti su mnogo veći nego u egipatskom stilu, sadrži mnogo vrtnji te ples na podu. Ples je poprilično nabijen erotikom pa zbog toga i nije pretjerano cijenjen sa strane plesačica ali ga zato turisti obožavaju. Turske plesačice je zaista jako lako prepoznati po brojnim plastičnim operacijama (iako je ta moda uzela maha i u Egiptu), oskudnim kostimima sa mnogo proreza. Njihova karijera završava oko 35.- 40. godine. Smatraju da je sramota plesati trbušni ples na pop glazbu npr. Tarkana ali zato turskim stilom plešu na arapsku glazbu.  U turskom stilu često ste mogl vidjeti plesačicu kako svira činelicama, danas je situacija nešto drugačija. Danas se turske plesačice trude imitirati egipatske čime gubi svoj indetitet pa gledatelji za one izvedbe koje je moguće vidjeti na Internetu misle da su autentične turske. Autentični turski stil moguće je vidjeti u izvedbama plesačica kao što su Tulay Karaca, Nesrin Topkapi, Sema Yildiz , Eva Cernik, Nursel i Birgul Berai.
„Oyun havalari“ se smatra glazbom za trbušni ples pa može biti „arabesque stil“ koji podrazumijeva mješavinu turske i arapske glazbe te „Oyun havasi“  koja je zapravo romska glazba u 2/4, 4/4 ili 9/8 ritmu.
Iako postoji mnogo folklornih turskih stilova, nisam ih detaljno pojašnjavala jer nisu usko vezani sa trbušnim plesom pa ćemo ih samo kratko navesti:
• Kasik havasi - je folklorni ples sa drvenim žlicama, a s njima se pleše kao i s činelicama. Plešu ga i muškarci i žene, u paru ili više ljudi.
• Karshilama - je folklorni ples koji ljudi često stapaju u fuziju sa romskim plesom. Karshilama se pleše u paru, a može biti i više ljudi (često su poredani u liniju), u ruci drže rupčić, a obavezno se pleše u devetinskoj mjeri. Ples je veseo, skakutav, okreti su jako brzi.
• Çiftetelli - je folklorni ples koji se pleše na vjenčanjima. On u glazbi daje živahnost i vedrinu plesu. Zahvaljujući Romima i Grcima, ukorijenio se u trbušni ples pa često možemo vidjeti kako se sporiji Çiftetelli ritam koristi za izvedbe trbušnog plesa na podu sa svijećicama, mačem… Egipćani imaju tendenciju da sviraju jednostavniju verziju Ciftetelli-ja nego što bi mogli naći u Turskoj i nazivaju ga "Wahda taaqasiim" ili možda "Wahda kebiir".
• Aşuk ile Maşuk - folklorni ples vrlo zabavnog karaktera. Plesači su odjeveni u velike lutke koje predstavljaju muškara i ženu. Glazba je vrlo vesela, a sama izvedba više nalikuje kazališnoj predstavi nego folkloru.
• Horon - je folklorni ples nastao na području Crnog mora. Karakteriziraju ga brzo protresanje torza te vrtnja oko svoje osi.

 

 

3. LIBANONSKI STIL

 

Libanonski stil kakav danas imamo prilike vidjeti je mješavina turskog i egipatkog stila. Iz svakog od ta dva stila trbušnog plesa je izvukao najbolje karakteristike i spojio u jednu cjelinu. Odlikuju ga veliki pokreti karakteristični za turski stil, ali i mekoća i elegancija egipatskog stila. Izvedbe su jako živahne po uzoru na turski stil trbušnog plesa, ali nije „divlji“ već je odmjeren i dostojanstven zahvaljujući utjecaju baleta.

Libanonski stil Libanonski stil

Plesačice često koriste činelice i plešu u visokim potpeticama, baš kao i turkinje. Još jedna karakteristika povezuje libanonski stil sa turskim a to je ples na podu. U Egiptu nije dozvoljen, a u libanonskom stilu se pleše ali vrlo lijepo i ne pretjerano erotično. Osobno mi se libanonski stil trbušnog plesa jako dopada, vjerojatno zato što je to prvi stil koji sam počela učiti

 

 

4. MAROKANSKI STIL

 

Marokanski stil Marokanski stil

Marokanci nemaju svoj izvorni, autentični stil trbušnog plesa jer je to muslimanska država i ples nije toliko cijenjen. Plesačice „uvoze“ iz drugih zemalja da bi zabavljale turiste. Tijekom godina, marokanske djevojke su počele učiti trbušni ples i razbijati predrasute tamošnjeg društva pa se može reći da ono malo trbušnog plesa što potječe iz Maroka je mješavina egipatskog, libanonskog i turskog stila (u nešto manjoj mjeri). Oni više njeguju folklor nego trbušni ples.

 

 

5. DRUM SOLO

 

Drum Solo Drum Solo

Drum solo nije baš „stil“ ,on je više dio izvedbe ,a uglavnom predstavlja glazbu jedne cijele toče pa ga zato predstavljam odvojeno. Drum solo se pleše u turskom, egipatskom, libanonskom,tribal trbušnom plesu... Odlikuju ga brze promjene ritma, naglašeni akcenti pa je bitno da plesačica dobro poznaje ritmove kako nebi ostala „zatečena“ za vrijeme točke. U drum solo izvedbama plesačica najbolje može pokazati svoje tehničko umijeće plesa. Ako pleše u društvu bubnjara, izrazom lica i laganim gestikulacijama rukama mu daje do znanja da promijeni ritam, ubrza ili uspori... Turske plesačice često koriste činelice, dok je taj rekvizit u drum solo izvedbama egipatskih trbušnih plesačica jako rijedak. Drum solo može biti jako naporan za plesačicu, pogotovo u dijelu kada je bubnjar „izaziva“ na duge, konstantne shimmy-je. Zbog toga postoji takozvana „čarobna formula“ kako bi drum solo trebao izgledati. Rado ću je podijeliti s vama:

• 2,5 min uvodnih bubnjeva u 4/4 mjeri, srednjebrzog tempa kako bi plesačica mogla pozdraviti publiku velikim kretnjama po prostoru. U ovom dijelu često se koriste činelice.

• 2,5 min taxim-a koji je usporen i lagan. Plesačica tada može plesati sa veom, mačem, na podu (rijetko u zadnje vrijeme) ili se izvijati na zvukove flaute uz vrlo ograničeno kretanje po prostoru. Taxim se izvodi na jednom instrumentu, ali može i nemora biti popraćen bubnjevima.

• 1,5 min drum sola / drum taxim-a koji zahtjevaju odličnu kondiciju plesačice ali i poznavanje ritmova. Dolazi do interakcije plesačice i bubnjara. Ako izvedba uključuje drum solo tj . vrlo brze i energične bubnjeve, glavni bubnjar bi se trebao držati pravila od 4 ponavljanja svakog ritma kako nebi iznenadio plesačicu naglim prijelazom na sljedeći ritam. Lutnja i tamburin su obično nešto tiši i sviraju u pozadini tj. nenamteljivi su i pružaju instrumentalnu podršku glavnom bubnjaru, a sviraju u ayoub ili maksoum ritmu. Ako izvedba sadrži drum taxim umjesto drum sola, pomoćni bubnjari drže stalni, ravnomjeran ritam, a glavni bubnjar daje naglaske na ritam.

• 1,5 min završnih bubnjeva- taj dio je obično nešto kraći od uvodnog dijela ali zato se koristi brži ritam nego na početku izvedbe. Plesačice tada uglavnom izvode pokrete koji će biti jako zapaženi (npr. turksih drop), pogotovo na samom kraju izvedbe.

Iako je drum solo vrlo dinamičan i stalno dolazi do promjene ritmova, smatram da ne mora trajati oko 8 minuta, može trajati i kraće kako se publika nebi „zasitila“.

 

 

6. PERZIJSKI STIL

 

Perzijski stil Perzijski stil

Perzijski ples posebnu pažnju daje mekanim pokretima rukama, izrazu lica i pokretima glave. Torzom se rade ondulacije i sporiji pokreti, dok kukovi nemaju toliko značajnu ulogu. Akcenti kukovima nisu izraženi za razliku od raqs sharkija. Najčešće se pleše na različitim okupljanjima kao što su zabave i vjenčanja, a pleše se u kućama dok ukućani sjede u krugu unutar kojeg pleše djevojka. Ponekad joj se pri plesu zna pridružiti bubnjar. Tradicionalno, glazbu ne izvodi orkestar već jedan do dva glazbenika. Teško je plesatikoreografiju jer ritam nije pravilan i vrlo je zhtevan pa se plesačice oslanjaju na intuciju i vlastito razumijevanje ritmova.

 

 

7. KHALEEGY

 

Khaleegy Khaleegy

Naziv je dobro prema arapskoj riječi „الخليج „ što zanči zaljev. To je narodni ples koji obuhvaća države Perzijskog zaljeva, točnije: Saudijsku Arabiju, Bahrein, Kuvajt, Kataru i Omanu. Plešu ga isključivo žene, uglavnom u skupinama (solo izvedbe su zaista jako rijetke). Drugi naziv ovog plesa je "ples s kosom", a pleše se u dugim i širokim haljinama (thobe,abaya). Rukavi su široki i dugacki do koljena i plesačice ih drže u rukama tijekom plesa. Plesni pokreti su sitni i suptilni, pokreti ramenima su brzi i sitni a ruke se drže uz tijelo. Pokreti kukovima su također sitni, a u plesu nema velikih kretnji po prostoru jer duge haljine otežavaju kretanje. Prvenstveno se Khaleegy plesao na pijesku. Iako većina plesačica misli da je ovaj ples jednostavan i lagan zbog ograničenosti kretanja, griješi jer sitni brzi koračići vrlo brzo umore.
Pokreti rukama uglavnom imaju značenje i svaki pokret „priča priču“, npr: desna ruka ispružena prema gore i lagano klimanje glavom lijevo-desno znači „ držim svoj mač na kojem sunce sjaji i dolazim u miru“.

 

 

8. DABKE

 

Dabke Dabke

„Dabke“ u prijevodu sa arapskog znači „gazi na nogu, gaziti“ je folklorni ples koji se pleše u kolu tj. u liniji (tek u novije vrijeme se pleše solo), a moguće ga je vidjeti u Libanonu, Siriji, Palestini i Jordanu. Naglašeni su udarci nogom o pod,a Raas(glava) je vođa tj, osoba koja je na početku linije i predstavlja vezu sa svojom zemljom (domovinom). On u ruci drži maramicu ili niz perli (masbha), a ostatak plesača drže ritam. Postoji podvrsta i u Iraku pod nazivom Chobi. Dabka je temperamentni, vatreni ples koji nece ostaviti gledatelja ravnodušnim. Ovaj ples solidarnosti i izražavanja nascionalizma mogu izvoditi i žene i muškarci, a izvodi se na priredbama, okupljanjima i vjenčanjima. Karakteristika ovog plesa su brzi i raznoliki koraci koji naglašavaju udarce o pod te lagano skakutanje.

 

 

9. HAGALLA

 

Hagalla Hagalla

Iako se pleše i u Egiptu, nisam ga svrstala pod egipatske stilove jer je podrijetlom iz istočne Libije te zapadnog Egipta što ga ne čini čistim egipatskim stilom. Nastao je među beduinima kao oblik folklonog plesa, a  plešu ga žene dok muškarci poredani u liniju (kefafeen) drže ritam pljeskanjem dlanom o dlan. Postoje dvije verzije priče o tome kako je dobio ime, jedna je da je dobio ime prema riječi „hag'l“ što znači skočiti ili preskočiti, a druga da „el haggala“ znači žena. Običaj je da jedna žena pleše, a ne u skupini što je karakteristika folklornih plesova (kasnije je izvedba počela uključivati veći broj plesačica) .Hagala nalikuje na ¾ shimmy-ju, a neki kažu da ih podsjeća na merengue iako osobno ne vidim sličnost. Tradicionalno, pleše se na zabavama, vjenčanjima i priredbama a plesačica u ruci može imati štap (koji se ne vrti kao u Saiidi-ju) ili maramicu. Pročitala sam članak o Hagalli u kojem se navodi da su nekoć davno plesačice čak plesale sa mačem u ruci ili puškom kako bi se obranile od nastrljivih muškaraca. U iračkoj verziji Hagalle, muškarci bi pokušavali ženama skinuti veo dok plešu pa bi se tu i tamo znala dogoditi koja nezgoda pri pokušaju.

Hagalla ne predstavlja djevojke koja se bori za muškarca jer njihovi procesi zaruka i vjenčanja su jako složeni. To je ples koji slavi njihovu ljepotu, a predstavlja moć i bogatstvo njihovog svijeta. Ples ističe zaigranost, a ne koketiranje.

U Libiji, slavi djevojčicu koja je stasala u mladu djevojku. Tada ona pleše solo točku,a lice i glava su joj pokriveni veom. Jedan pjevač kaže kako će uskoro biti u braku, imati djecu i nekoga jako usrećiti, a plesačica tada može jedan kraj vea ili štapa dati jednom od mladića iz kefafeen-a (red muškaraca koji joj plješću i drže ritam) te plesati oko njega. On joj kao neku vrstu prosidbe može dati narukvicu, iako to nije uvjet za brak. Među mladićima ii keafeen-a ne smije biti njezin brat tj. usko krvno srodstvo.

Budući da je tradicionalna hagalla poprilično monotona, poznati koreograf Mahmoud Reda je dodao još nekoliko egipatskih pokreta, naglasio pokrete kukovima, uključio muškarce u izvedbe i počeo hagallu prikazivati na kazališnim daskama pa se zbog toga danas hagalla definira na više načina. Jedni kažu da je to čisti ¾ shimmy, drugi kažu da su to mali polukrugovi koji se zaljujaju prema nazad pa u drugu stranu. Čak se uspoređuje sa umornom ženom koja hoda. U svakom slučaju, za hagallu možemo reći da sadrži dva vrckava koraka u desno i lijevo koji se rade uz pomoć stražnjice, ali ne postoji određena definicija. Slavna Raqia Hassan Hagallu opisuje kao pokret u kojem kuk ide prema gore i van, ali postoji i verzija u kojoj se kuk zarotira prema unutra čime se cijelo tijelo pomakne te zatim prema van zbog čega jako podsjeća na ¾ shimmy.

Takoder postoji i ritam haggala kojeg je vrlo lako prepoznati, a u kompoziciji koja se uglavnom sastoji od tri dijela uz plesače i plesačice sudjeluju pjevači:
"Shettaywa" - uvodni dio u skupina pjeva uz ples
"Ghennaywa" – središnji dio u kojem pjeva solist.
"Magruda" - završni dio u kojem solist i skupina pjevaju zajedno

U verziji kakvu možemo čuti kod Arapa u istočnim djelovima, Hagalla se zove Samir ili Dahya, a izvedba ima 3 dijela: Samir, daheeya i reeda / Beda.

U početku, kostimi su bili duge haljine s dugim rukavima, a oko kukova je bio povezan težak šal. Kako se mijenjao stil, mijenjali su se i kostimi. Sada mogu biti šareni, a na dugu haljinu se stavlja još jedna posebna suknja s velikim volanima koji naglašavaju korake, a glava je i dalje tradicionalno pokrivena maramom.

 

 

10. TRIBAL

 

Tribal Tribal

Tribal stil je specifična vrsta trbušnog plesa jer stapa više različitih stilova u jedan koji je vrlo poseban i unikatan. Cilj je da tijelo izvede pokrete toliko zmijolike i fluidne da plesačica izgleda kao da „nema kosti“. Zbog svoje tehničke složenosti, ovaj ples zahtjeva odličnu kondiciju i gipkost pa velika većina plesačica koje plešu Tribal svakodnevno prakticiraju jogu. Odlikuje ga specifična glazba koju je zaista lako prepoznati po teškim ritmovima koji naglašavaju „donje“ taktove tj. DUM taktove, ponekad i tmurnim pjesmama. A opet vidjeti ćete plesačice kako se izvijaju na  obrade pjesme „Lilli s'en fout“ od Lili Marleen.
Činelice su vrlo čest plesni rekvizit, baš kao i lučice, veo, mač...
Vrlo rijetko koketiraju s publikom, a još rjeđe ćete ih vidjeti nasmijane. Ozbiljan izraz lica je u skladu s glazbom što tribal stil čini idealnim za plesačice koje jednostavno ne znaju prenijeti svoje emocije na publiku.
Vrste su:
• Tribal belly dance (čisti, klasični) - Tvorcem ovog stila se smatra Jamila Salimpor i njezina plesna skupina. Ona je pomiješala razlicite stilove trbušnog plesa te je dobila svoj posebni stil. Iz njega su se razvili svi ostali stilovi Tribal trbušnog plesa.
• American Tribal Style (ATS) koji je nastao zahvaljujući Mashi Caroleni Nericcio (osnivačica Fat ChanceBellyDance plesne skupine). Pleše se u skupini, a vođa skupine daje znakove plesačicama koji pokret slijedi. Iako se izvedbe doimaju koreografske, uglavnom su to improvizacije koje izgledaju ujednačeno zbog odlične interakcije vođe plesne skupine i ostalih plesačica.
• Tribal fusion je kombinacija tj. fuzija koja se razvila iz ATS-a. Koriste se plesni elementi ATS-a, hip-hopa, egipatskog kabare-a, indijskih klasičnih plesova, flamenca... U principu, nema nekog određenog pravila po kojem se pleše što je izvrsno za solo plesačice koje žele dodati dašak svoje osobnosti, tj. ne žele plesati unutar okvira i pravila koje postavljaju ostali stilovi.
• Gothic tribal belly dance (Raks Gothique) je najmlađi stil tribal trbušnog plesa, razvio se kroz posljednjih 20.-ak godina.Poseban je po tome što ujedinjuje Goth kulturu sa srednjeistočnim trbušnim plesom (uglavnom je to egipatski kabare i tribal stil). Glazba koju čujete u izvedbama je kombinacija goth glazbe na koju je jak utjecaj ostavila indijska i srednjeistočna glazba.

 

 

11. ROMSKI PLES

 

Romski ples Romski ples

Romi su narod kojem možemo zahvaliti širenje trbušnog plesa. Putujući iz Sjeverne Indije po svijetu, od svakog naroda su izučavali glazbu i plesne pokrete i prenosili ih dalje na narode koje su susretali tijekom svojih putovanja.
Najjači utisak su ostavili na turskim plesnim stilovima, pa danas susrećemo turski Oyun havasi, ali i razne romske plesove koji se razlikuju od zemlje do zemlje. Spomenula bih balkanski romski ples koji je najrašireniji na području Bugarske i Makedonije ali i ostalih zemalja bivše Jugoslavije. Neizostavnu glazba ove vrste plesa proizvode Esma, Kočani orkestar...

 

12. CABARET

 

Cabaret Cabaret

Ovaj stil nastao je u noćnim klubovima i poanta je zabaviti goste tj. turiste. Kada trbušnoj plesačici spomenete riječ „cabaret trbušni ples“ prva asocijacija joj je Američki cabaret stil iz razloga što je najpoznatiji i najrazvijeniji. Cabaret stil je moguće vidjeti po klubovima srednjeistočnih zemalja, ali u manjoj mjeri jer se oni drže tradicionalizma u plesu. Cabaret stil je vrlo blizak klasičnom egipatskom stilu ali cabaret pelsačice se ne drže pravila npr. zabrane plesa na podu, one dodaju elemente jazza i drugih plesova ali su ti pokreti jako suptilni. Možemo ga nazvati komercijalnim arapskim plesom.

 

Facebook Page



Veličina teksta




Designed by Pas designs Copyright © 2011 Ines Miočić - All Rights Reserved